Otvoreno pismo Evropi
Sarajevo
Draga Evropo, Mi smo jedno, ali nas ti tako ne vidiš.
Za tebe, naš smjeh je preglasan, naš zagrljaj preintiman, naš govor presrdačan, naš um nedovoljan.
Za tebe, naša vjera je strana, naša historija preteška, naš duh preslobodan.
Čak je i genocid počinjen ovdje manje važan od nekih drugih, a za neke i upitan.
Pa ovdje se ni tvoje presude ne moraju primjenjivati. One su tu onako, zbog percepcije i obmanjivanja javnosti.
A o vrijednostima da i ne govorimo. Tek smo nedavno saznali da se u frazi “ljudska prava i temeljne slobode” kriju dvije vrste ljudi: ljudi i oni malo manje ljudi. Mi smo izgleda ovi drugi. Otud, dvije vrste prava i sloboda. Jedna za one prve, a za ove druge ono što ostane.
Ma sve to i nije problem da si nam to rekla na vrijeme, pa da smo se mogli sami pobrinuti za sebe. Ovako smo, sve do nedavno, živjeli u zabludi da nas želiš, da voliš svu svoju djecu isto.
Sad je sve jasno. Postoje tvoja omiljena djeca i postojimo mi. Na njih si ponosna, nas se pomalo i stidiš.
Znaš šta, to je tvoje pravo.
Ali i naše je pravo da ne prihvatimo sudbinu kakvu si nam ti dodijelila.
Mi ne želimo da budemo djeca drugog reda ili malo manje ljudi.
Mi ne želimo da nam ti odrediš sudbinu.
To ćemo mi uraditi, sada kada smo se probudili. Kada znamo gdje nam je mjesto.
A to mjesto je među najboljima. Ne Evrope, nego svijeta.
I to ćemo ti dokazati.