Postoji li granica za ustupke neprijateljima države?

Sarajevo

Platforma za progres se prva pobunila protiv ovakvog nakaradnog procesa, lišenog demokratije, objektivnosti i bilo kakve volje građana.

Način donošenja odluka u Bosni i Hercegovini, od najveće važnosti za njen opstanak i budućnost, već decenijama se odvija kroz dogovaranje stranačkih lidera, umjesto kroz demokratsko odlučivanje u institucijama države. Posljedice ovakvog načina rada građani Bosne i Hercegovine žive već nekoliko decenija.

Platforma za progres se prva pobunila protiv ovakvog nakaradnog procesa, lišenog demokratije, objektivnosti i bilo kakve volje građana. Pobunili smo se još prilikom dogovora o Sporazumu za Grad Mostar, kada su lideri SDA i HDZ cementirali etničke podjele u ovom gradu, pozivajući tadašnju vlast da procese donošenja odluka vrati tamo gdje im je i mjesto - u institucije Bosne i Hercegovine.

Nova vlast još jednom pokazuje da nije tu da Bosni i Hercegovini trasira put prosperiteta, demokratije i nove budućnosti, nego da su tu da nastave put svojih prethodnika - put u prošlost, politike podjela i vaninstitucionalnog odlučivanja s motivom raspodjele fotelja i ostanka na vlasti pod svaku cijenu.

Nedopustivo je pregovaranje tri stranke, a pogotovo tri čovjeka iz te tri stranke, o pitanjima koja mogu biti odlučujuća za opstanak i budućnost Bosne i Hercegovine.

Prijedlozi koje smo do sada čuli kroz medije: indirektan izbor članova Predsjedništva iz FBiH kako bi se ispunile želje Čovića i HDZ-a, ili izmjena Izbornog zakona na način da se udovolji Dodikovoj želji da smijeni članove Centralne izborne komisije BiH, ukoliko se nađu u prijedlogu izmjena, pokazuju potpuni nedostatak vizije i brige za državu i dokazuju da je trenutna vlast spremna na bilo kakve ustupke kako bi zadržala HDZ i SNSD kao koalicione partnere.

Rezultat vaninstitucionalnog djelovanja je i nedavna izjava premijera FBiH o muzeju koji se gradi na mjestu logora Heliodrom, da "nisu spremni da pokreću nove sukobe", dodatno  ukazuje na besmislenu spremnost za ustupke neprijateljima države. Zar može postojati opravdanje za tolerisanje ovakvog necivilizacijskog čina u bilo kojem društvu?

I ponovo, niko ne spominje izmjene Izbornog zakona koje bi suštinski omogućile istinske promjene u državi: poštene izbore, uvođenje drugog kruga glasanja i vanredne izbore u slučaju da se vlast ne formira u određenom roku. Ko god ne želi ove izmjene, ne želi ni istinsku promjenu!

Je li vrijeme da se zapitamo kuda nas vode? 

Gdje je granica i crvena linija za očuvanje države?