Priča jedne cvjetine

Poklon kampanji od još jedne iskre

U znak zdušne podrške, kako je i sam rekao, Šefik Sejdinović – alias Šefko Bosanac, poklonio je ovu pjesmu koja pjeva o položaju mladih u zemlji i željom za ostanak u njoj prof. dr. Mirsadu Hadžikadiću i Platformi za progres.

PRIČA JEDNE CVJETINE

Vidiš li me –
ti, čovječe uma omagljenog,
što pored mene,
ka gnijezdu svoje sreće,
pohotno hodiš?!...

Ako me vidiš –
zašto nogom nemarno
po meni bolno gaziš;
čijom se to riječju
na putu ka sreći vodiš?

Vidiš li me –
iz zajedničke nam zemlje
ponik'o sam;
i zamišljenom svjetlošću,
ka nebu vučen,
i ja sam u čovjeka stasao!

Al' –
nije me, kao tebe,
kupalo sunce na zemlji bez straha;
već sam u tami skrovišta rastao.

Vidiš ti mene –
ali u liku mome
čovjeka ne prepoznaješ;
jer um je tvoj
tuđim mislima skučen!

Drugačije od sebe
ti ne znaš da poznaješ;
jer slobodu misli nemaš –
t i znaš samo ono
čemu si učen!

A ja čovjek jesam!

Pogledaj kako lice moje...
još svoj srećan izraz,
u grču današnjice,
za sutrašnje dane krije.

Čistoćom se bijeli...
dok se na njemu ogleda
bjelina polja hartije;
nad kojima u bici za istinama,
noćima, i noćima, bdije!

Na čelu mome...
pročitat nećeš ime moje;
nit kako tijelo u molitvi povijam;
nit neku drugu bitnost lažnu!

Pročitat ćeš...
u linijama tananim, plitkim;
dubokom brigom urezanim;
priču o mladosti mojoj:
iskrenu,
potresnu,
snažnu!

Sa usana mojih...
poruku pročitaj;
na njima se,
evo,
svi pokreti duše
u jedan pokret spojili:

i drhtaj pred suze,
i osmijeh dalek do suza...
nisu se,
k'o ljudi,
u suprotnostima svojim podvojili!

Osjeti kako duša moja...
još čistoćom cvijetnom miriše;
i ne traži u meni miris mržnje
kada je negdje osjetiš u zraku:

taj miris se probija,
kroz naslage vremena,
sa zgarišta ljudskosti i časti;
u dušama onih što ostaju...
da žive u mraku!

A ja čovjek sam;
I čovječnošću te svojom prizivam...
dok bježim od zova dalekih predjela –
jer njihova sreća meni sreća nisu!
Ja ni ovdje ne tražim previše:
duša bi
tek malo,
iskonske,
ljudskosti htjela!

Taj dio topline tuđega sunca;
taj komad tuđeg neba –
ja ne želim da tražim;
za njega da prosim!

Želim ostati u svom perivoju –
ja se ne bojim;
jer samar budućnosti...
ja mogu da nosim!

Ja znam otkuda
korijenje moje seže;
i iz čijeg sam sjemena života
ponik'o.

Ja se ne stidim onog
što me za tlo moje veže;
na bolje od ovog...
ja lažno bih se navik'o.

Ja ne želim da idem!
Ne!
Neka umukne zov predjela dalekih...
ja želim ostati ovdje –
jer njihova sreća meni sreća nisu!

Pa neka me sjena korova i ovije,
ja posustati nikada neću! Najljepši san u sjeni i biva... i jednom mora u svjetlost da se probije!

Zato ostat ću ovdje;
da živeći prkosim!
Pa ako me nekad
vjetar bolno povije...
opet ću ustati;
Suncu da se uznosim!

Znam koliko želim dati...
za tebe,
za sebe,
za nas –
ali ne znam gdje je mogućnostima mojim
kraj!

Pomozi mom umu
da svoj kraj shvati –
bit ću ti ko čovjeku zahvalan, znaj!

Neka me iskrenost tvoja
na putu mom prati...
i ma šta da kažeš –
boljeti neće;
samo me...
pogledaj!

 

Šefik Sejdinović – alias Šefko Bosanac; Tuzla; Studentski dom „Trojka“ 2001.


Fotografija je sa „Večeri 'smartphone' poezije“ u sklopu prvog Festivala kreativnosti i umjetnosti u prirodi „Forest fest: Bumbarov let“ u organizaciji avangardnog kulturno umjetničkog društva „Modrački mornari“. Na fotografiji su Šerići, zaštićeni pejzaž Konjuh planine, avgust, 2018. godine.